Novi početak
Početak - eto šta je na kraju!
"Ali mama, ja nikada neću uspeti da naučim ovoliki tekst!"
-"Pa nećeš ako odustaješ na samom početku. Ajde, nije teško, a i pesma je divna. Dobila si najlepšu pesmicu!"
"Kako najlepšu? Ne razumem je. Zar kraj ne označava kraj? Kako može početak da bude na kraju? I kakve to veze ima sa sredom i četvrtkom?"
-"Ajde ne zanovetaj nego uči pesmicu, a razumećeš je kad odrasteš..."
I tako, prošlo je dosta godina, a ovaj razgovor i dalje stoji u sećanju. Nikada nisam razumela zašto ga pamtim. I zašto pamtim ovu pesmicu. Kako to da ne zapamtim lekciju koju sam prethodno odgovarala, a ovo čudo da pamtim?! Nisam razumela... Sve do današnjeg dana.
Po prvi put u životu doživela sam ono što se zove ljubav. A u istu nikada nisam verovala. Nije da nisam htela, jednostavno mi se nije dalo. Puno toga je iza mene, ali ništa nije ličilo na ljubav. Puno toga se nagomilalo i opet sam shvatila da ljubav ne postoji. Puno, puno toga... A onda je naišao on. Neko zbog koga je ljubav u mom životu dobila smisao. Ali se taj smisao izgubio...
Nisam slomljena. S osmehom sam se rastala. Nisam ništa ni rekla na rastanku, samo sam mahnula. A oduvek sam zamišljala takav rastanak. Ja priznajem, on ćuti. Ja zadržavam suze, on ćuti. Ja govorim da sam s njim spoznala ljubav, on ćuti. Ustvari i nije ćutao, ali je govorio reči koje označavaju da on zapravo i nema šta da kaže i da bi bolje bilo da ćuti. Dakle, ćutao je.
A onda dolazi kraj. Mimikom to pokazujem. Na tom mestu reči su postale suvišne. A i više nemam šta da kažem, sve sam rekla...
I onda smo se rastali.
"Ćao, K..."
Mašem. S osmehom mašem. I odlazim.
I onda pomenuti razgovor iz prošlog veka dobija smisao. I pesmu napokon razumem. I ostavljam sve iza sebe. Jer na kraju srede je četvrtak. A na kraju ovog kraja je neki novi početak. Uostalom, krajevi se potroše, počeci UVEK traju! Eto, jasno tvrdim da je novi početak na kraju!
Pa, da počnem... :)
